Skupina upalnih bolesti štitnjače

Štitna žlijezda (štitnjača, lat. glandula thyreoidea), endokrina žlijezda, nalazi se na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Leptirastog je oblika, sliči na slovo H sa stanjenim prednjim dijelom, isthmus, koji leži ispred dušnika i dva režnja, koji leže postranično uz dušnik i grkljan. Štitasta žlijezda je teška tridesetak grama.

Glavni hormoni štitaste žlijezde su tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Pod nadzorom hipofize (hormon – TSH) i hipotalamusa (hormon – TRH) štitasta žlijezda izlučuje T4 uz autoregulaciju, pa se izlučivanje aktivira čim se smanji razina tog hormona u krvi.

T3 i T4 reguliraju intenzitet metabolizma u tijelu. Pri manjku hormona bazalni se metabolizam smanjuje za 40%. Uz ta dva hormona štitna žlijezda izlučuje i kalcitonin, hormon koji sudjeluje u regulaciji koncentracije kalcijevih iona u tjelesnim tekućinama.

Za sintezu hormona štitaste žlijezde potreban je jod koji dobivamo uglavnom iz hrane. Dovoljna količina joda je oko 50 mg godišnje.

Ako štitna žlijezda izlučuje premalo hormona, inhibicija hipofize i hipotalamusa bit će smanjena pa će se poticanje štitaste žlijezde povećati. To se, na primjer, događa u slučajevima gušavosti kojoj je uzrok nedostatak joda u hrani. U takvim okolnostima štitasta žlijezda ne može proizvoditi dostatnu količinu hormona, pa hipofiza izlučuje mnogo TSH, a tkivo se štitaste žlijezde znatno povećava.

Tireoiditisi su heterogena skupina upalnih bolesti štitnjače.

 

Subakutni granulomatozni tireoiditis

Subakutni granulomatozni tireoiditis (De Quervainov tireoiditis) upala je štitnjače nepoznate etiologije u kojoj dolazi do granulomatzone reakcije s multinuklearnim divovskim stanicama.

Radi se o upali štitnjače kojoj, u pravilu, prethodi virusna infekcija gornjeg dijela respiratornog sustava. Vodeći simptom je, zapravo, bolnost štitnjače odnosno u vratu koja se, karakteristično, premješta s jedne strane na drugu. Može se širiti u čeljust, uši, a pojačava se gutanjem i okretanjem glave. Štitnjača postaje sve osjetljivija na palpaciju. Osoba obično razvije subfebrilne temperature, izražen je umor, prostracija. Najčešće se javlja u „kasno“ ljeto i jesen.

Upala uzrokuje pojačanu destrukciju parenhima. Ona se očituje kliničkom simptomatologijom tireotoksikoze, a ne hipertireoze, jer nema pojačane produkcije hormona. Uz kliničku sliku, anamnezu, laboratorijske nalaze u dijagnostici nam pomaže UZV štitnjače (izrazita hipoehogenost), scintigrafija štitnjače (izostanak akumulacije radiojodida) i citopunkcija (granulomatozna upala s orijaškim stanicama).

Tireotoksikoza

Tireotoksikoza je obično reverzibilna. No, ako se radi o opsežnoj destrukciji folikula perzistira i trajna hipotireoza koja zahtjeva supstituciju. Prognoza bolesti ovisi o ranoj dijagnozi i liječenju. U visokim dozama acetilsalicilne kiseline, a u težim slučajevima primjenjuje se i glukokortikoidna terapija. Ovisno o izraženosti tireotoksikoze često su potrebni  beta blokatori i sedativi. Primjena tireostatske terapije nije korisna, već naprotiv precipitira kasniji razvoj trajne hipotireoze.

Važnost rane dijagnoze i liječenja ponajprije leži baš u činjenici da je kod DeQuarvainog tireoiditisa, s obzirom da se radi o tireotoksikozi bez hipertireoze, za razliku od autoimune hipertireoze i toksične nodozne strume, primjena tireostatika kontraindicirana. Stoga se ne bi smjelo zamijeniti ove, patofiziološki i klinički, različite entitete.